Приказивање постова са ознаком vaspitanje. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком vaspitanje. Прикажи све постове

27. 9. 2016.

Zašto je dobro da muž miriše na vetar a žena na kuću?

 POSTOJI samo jedna revolucija koju ću ja prihvatiti i blagosloviti: revolucija kojoj ću se obradovati. To je revolucija u svesti. Pri tom ne bilo koja revolucija, već jevanđeljska.

        Jevanđeljska revolucija u svesti.

        Šta to znači? To je nivelisanje smisla i pomisli u unutrašnjoj riznici ljudskog srca. Ono što je dostojno da bude prvo postavlja se na prvo mesto, drugo - na drugo i tako dalje. To je veoma potrebno budući da je kod čoveka pamet obično straga, a noge rastu iz ušiju zbog čega se sav život neminovno zapliće i bezizlazno smete.

        Muškarca je Bog stvorio prvim, a ženu - drugom. To je opštepoznata istina, ali bitno je steći naviku i izvoditi praktične zaključke iz opštepoznatih istina. Drugačije istina rizikuje da postane samo teorija koja uopšte ne utiče na život. Tako na naš život ne utiču pravila i znanje koliko kilometara deli Mesec od Zemlje. A evo još jednog primera.

        Mi, sveštenici, za mesec, tim pre za godinu dana, pročitamo kvintale ceduljica sa imenima i molbama da se pomolimo. To je obična stvar - ceduljica sa beleškom o porodičnom blagostanju. „O miru i slozi u porodici (navode se imena, taj i taj)“.

        Obična je stvar i pročitati na ceduljici imena supružnika napisana sledećim redosledom: Tatjane i Sergeja; Marije i Petra; Jelene i Đorđa… O, Gospode Isuse! Pa, zašto je gotovo uvek i svuda žensko ime ispred muškog, kao da je glavno? Pa, nije Adam od žene, već žena od Adama.

        Možete vi da kažete: ne hvatajte se za sitnice. Ali, to je prividno sitnica - redosled imena - otkriva i čini očiglednom ukorenjenu bolest svesti. Usuđujem se da kažem na ovom primeru da se svest naših parohijana pokazuje kao ili feminizovana ili obezbožena.

        To da je Adam postojao pre Eve, oni znaju, ali dalje ne donose zaključke i pišu Marfa pre Spiridona.

        Braćo i sestre! Kočija ne sme da stoji ispred konja, ako hoćemo da se vozimo, a ne samo da stojimo u mestu.

         „Sergej“ i u životu i belešci na cedulji treba da stoji ispred „Jelene“, a ne iza nje. Isto takvi odnosi su između Ivana i Marije, Petra i Natalije. Ne treba se pravdati time da „muškarac danas više nije kao pre“ i tome slično.

        On i nije kao pre zato što sav život živi ispod suknje svoje mamice i iza ženskih leđa.

        On se ne ženi zato što veoma često uvek u kući ima od mamine penzije za toplu supu, a košulju će oprati staračke ruke te iste majke. U takvom slučaju majka je samo sponzor infantilnog neradnika, ali probaj da to dokažeš. A ako čak i ljudi iz crkve to ne shvate i ne izvedu životne zaključke, onda šta treba pitati ljude za koje je Biblija - samo književni spomenik.

        Muškarac svuda treba da bude ispred. Tako je Bog naredio. Na muškarcu treba da leži osnovni teret spoljašnjeg života, dok se na ženu stavlja unutrašnji, porodični teret. Može se reći da muž miriše na vetar (on radi na spoljnim granicama), a žena na - ognjište (na njoj je briga o kući).

        I budući da žene ne samo da rađaju muškarce nego ih bukvalno „proizvode“, vreme je da se dobrovoljno odreknu od borbe za prvenstvo i da ga bez borbe ustupe muškarcu. Osim toga, žena je dužna (čak radi lične sreće) da na sve načine pomaže da u mužu, sinu i bratu vaspitava osobine lidera, glavu kuće, odgovornog i strpljivog čoveka. Tu elementarnu stvar razume veoma mali broj ljudi i zbog toga duša zaista boli.

        Evo slika iz svakodnevnog života. Za stolom je verujuća porodica koju čine mlad muškarac, njegova žena, ženina majka i malo dete. Tašta sipa prvo jelo u tanjire i prvi tanjir daje najmanjem!

        Muž, glava porodice, kaže tašti: „Mama, prvi tanjir - meni. Ne zato što sam ja najbolji i najlepši. Jednostavno - ja sam glava porodice i ovde jedini odrasli muškarac. Mama, prvi tanjir, -  meni! Drugi - vama, zatim vašoj ćerki, i tek onda - detetu“.

        To su apsolutno pravilne reči, izrečene biblijskom spoznajom verujuće duše. Ali, znate, kakva je bila reakcija tašte? Sigurno pretpostavljate. Bilo je mnogo uzdaha i iskrenih nedoumica, iza čije se fasade čita: „Deca su - naši bogovi, to su naši domaći idoli, radi njih živimo“.

        A zetovi - su prostaci i grubijani, uobraženi i tvrdoglavi“. „Što sam ja dužna da ga služim i još da ga slušam?“ A one, te žene, tako i svoje ćerke uče: budi samostalna, ne ugađaj suviše mužu i ostalo.

        One koje su muževi ostavili ili su one same od njih otišle, uče ćerke samovolji i svakodnevnom feminizmu. A onda se čude: zašto se ćerkina porodica raspala? Kasnije, moleći se za već raspalu porodicu, opet po navici pišu „svoju Svetu“ ispred Vanje koji je „zet“.

        LJudsko srce ne može bez bola da prihvati biblijsku istinu prema kojoj smo samo do braka svoje dece mi, roditelji - njima najbliskiji ljudi. Posle ženidbe sina i udaje kćeri stupa na snagu Božija reč: „Za to će ostaviti čovjek oca svojega i mater svoju i prilijepiće se k ženi svojoj, i biće dvoje jedno tijelo. (Knjiga postanja, 2: 24). A majka i otac hoće da i posle zaključivanja braka njihove dece ostanu u glavnim ulogama, u suštini, sporeći s Bogom i mešajući se u život odrasle dece.

        Prepričavajući nedavno ovaj slučaj o tašti koja ne razmišlja pravilno, inače ide u crkvu, i o zetu koji izgovara pravilne, ali neobične reči, video sam u slušaonici izraz negodovanja na licu žena. Slušale su pažljivo i nehotice se mrštile kao od zubobolje.

        Videlo se kako su neočekivane i jednostavne reči ove obične priče grebale po njihovom gordom srcu. Videlo se da su one same davno i samovoljno postavile sebe na glavno mesto u svojim porodicama, navikle da komanduju i odlučuju, navikle da ili vikom ili suzama postignu svoje. To su bili obični i dobri verujući ljudi.

        Ako je dete - glavna vrednost i ako žena svim upravlja i komanduje, onda, gde je mesto mužu? Kakvo ćete mesto njemu dodeliti u zamenu za ranije i prirodno - gospodarsko?

        Zar je stvoren samo za to da bi biološki usrećivao ćerke čineći ih majkama; darujući ženama radosti postelje i zarađujući novac (poželjno je veliki), a u ostalom da ćutke stoji po strani? Je li to sve? I, naučene od svojih majki i podučene ženskim časopisima, zar hiljade devojaka koje žele da se udaju upravo o toj „sreći“ podsvesno ne maštaju i mole se?

         „Hrani, voli, oblači, mazi, miluje, ni u čemu ne protivreči jer, ja sam - gazdarica“. Devojke, to nije maštanje o realnom mužu, nego o Mačku u čizmama, koji je mekan, umiljat, a po zanimanju - čini čuda.

        Sa takvim snom o braku moraćete ostati neudate ili se u očajanju na kraju udati za starijeg udovca. Da se ne bi tako desilo u snove o braku treba (snovi su neminovni, oni prirodni koji u sebi ne nose greh) uneti biblijsku ideju služenja, dobrovoljnog smirenja i nevidljive uloge.

        Želi da postaneš senka svog muža, želi da postaneš njegovo rebro i da se naseliš na prirodno mesto - bliže njegovom srcu i pod okrilje tela. Želi da sebe predaš njemu da bi se kasnije otkrila u materinstvu. Tada buduća sreća iz kategorije nemogućeg prelazi u kategoriju mogućeg i izabranog.

        Ja nemam iluzija o kvalitetu našeg svakodnevnog života. Spreman sam da saslušam pravedne priče o tome kakvi su danas muškarci i da im „samo jedno treba“ itd. Ali, istovremeno razumem da je sva konfuzija života plod konfuzije uma i da u njemu treba izvesti jevanđeljsku revoluciju.

        Treba samo s krajička približiti se biblijskim značenjima i nastojati da se iz njih donesu zaključci da naša svakodnevna svest odmah počinje da se buni i nervira. Taj bunt je razotkrivanje našeg tajnog, prikrivenog bezbožništva.

        Navedeni primer nije jedini. On je samo u sećanju i u sluhu kao najsvežiji. Nama je suštinski potrebna promena načina mišljenja u onom teškom i sporom trudu na preuređenju čoveka iznutra da bi nam postale shvatljive reči apostola: „A mi imamo um Hristov“ (1 Kor. 2: 16).

1. 6. 2016.

VAŠIM PRIMEROM VASPITAVAJTE DECU



Kada ni jedan član porodice ne može da ostane bez večernje i jutarnje molitve - kada otac ne izlazi iz doma na svoj posao ne pomolivši se i kada mati ne započinje ništa bez krsnog znamenja - kada i malom detetu ne dozvoljavaju da uzme hranu, dok se ne prekrsti - zar se time ne uče deca da u svemu mole za pomoć Božiju, i da na sve prizivaju blagoslov Božiji, i da veruju, da bez pomoći Božije nema sigurnosti u životu, da bez Njegovog blagoslova nema uspeha u delima ljudskim?
Ne može ostati besplodnom za decu vera roditelja, kada oni, pri siromaštvu i problemima, sa suzama na očima govore: "šta činiti? Neka bude volja Božija"; u opasnostima: "Bog je milostiv"; pri teškim okolnostima: "Bog će pomoći"; pri uspehu i radostima: "slava Bogu, Bog je dao". Ovde se uvek i u svemu ispoveda Božija blagodat, Božiji promisao, Božija pravda.
Majka, predmet celokupne ljubavi i nežnosti dece, stoji sa pobožnim izrazom i moli se pred ikonom Spasitelja: deca gledaju čas na nju, čas na ikonu - i nije im potrebno dugačko objašnjenje šta se događa.
Eto prvog tihog časa bogopoznanja. Eto prvog i najvažnijeg časa pobožnosti. Takve lekcije možete i morate uvek i u svemu davati deci svojoj.
Dužni ste da čuvate decu od svega što je nečisto, loše. Morate zadržavati kćeri od čitanja necelomudrenih, sladostrasnih romana, treba da tražite od njih da čitaju sa rasuđivanjem; morate ih zadržavati od ispraznih prizora, ne dozvoliti im da se stalno zabavljaju i stalno idu po bioskopima i pozorištima. Morate ih naučiti tihom i vrednom domaćem životu.
A još ne treba da zaboravljate da je nemoguće vaspitati malo dete, nikada ga ne kaznivši. Morate pamtiti da najveću grešku čine oni roditelji, koji su zaljubljeni u svoju malu decu, obožavaju ih, sve praštaju, nikada ne kažnjavaju. O takvima je premudri Sirah rekao: "Mazi dete i ono će te uplašiti."
(Arhiepiskop harkovski Amvrosije)

26. 5. 2016.

Срђан Мркаја “КАЖЕШ ДА СИ РОДОЉУБ” ?!

 Кажеш да си родољуб ? Да ли си и ревнитељ јер једно без другог не бива. Како мислиш да љубиш свој род ако не љубиш Христа и свету цркву већма ? Да ли си ти можда већи од св. Саве па си измислио неко боље родољубље ?! Кажеш да си родољуб ? А да ли живиш побожно макар у довољној мјери , макар неку жртву да ли дајеш...имаш ли молитвено правило ( јутарње и вечерње макар ) , идеш ли редовно на литургије , бденија и друге молитвене скупове , кадиш ли кућу неђељом , сија ли ти кандило поред иконостаса , мислиш ли о своме спасењу ...? Да ли постиш постове које је одредила света мајка црква , онако како је установљено и како је одређено правилима , имаш ли страха Божјег у себи , молиш ли се свакодневно и на сваком мјесту “Исусовом молитвом” ? Кажеш да си родољуб ? А да ли си довољно храбар да пратиш истину по сваку цијену без обзира колико ћете то коштати ? Да ли знаш да је родољубље много више од спољашње форме ( одштампаних мајица са омиљеним ликом неког родољуба , дресова тима за којег навијаш , разних предмета , амблема , пинова , значки...) , много више од тога што су ти казали или што си имао прилику да чујеш и видиш ? Да , родољубље је много више од тога мој родољубе. За Србина оно је СВЕТОСАВЉЕ а то је православље и родољубље ЗАЈЕДНО. Дакле родољубе мој , ако нијеси истински православан а православље је једино и само правоживље онда ти није могуће да будеш ни истински , родољуб. И опет , кажеш да си родољуб ?! Да ли си добар син и кћерка
својој породици , слушаш ли и поштујеш ли своје родитеље ( и уопште старије ) јер како можеш било кога слушати ако свога оца не поштујеш или на своју мајку ружну ријеч кажеш ?! Зар не знаш која је десета заповјест Бога живога ? Кажеш да си родољуб ? Кажи ми а да ли си дисциплинован и да ли рано устајеш као војник , да ли редовно и радо извршаваш све своје обавезе и осварујеш добре резултате на свим пољима свог живота ? Да ли се трудиш да напредујеш сваки дан у сваком погледу на свим нивоима и на све начине ?! Да ли си из себе искоријенио анархију и својеглаву брзоплетост , наивност и дјечије препирање због свега и свачега и са свима ? Да ли си се уозбиљио схвативши колико је смртно озбиљан тренутак у ком живиш и како је страшно глупо губити своје драгоцјено вријеме на разно-разне малоумности које су саставни дио свакодневнице ?! Да ли си се потрудио да дођеш до литературе за коју имаш препоруке од старијих и да ли си то прочитао са разумијевањем и преданошћу ? Кажеш да си родољуб ? Кажи ми , да ли си способан да се подчиниш у хијерархији и да будеш посвећен као војник ? Да ли си спреман да своју индивидуалност и посебност ставиш у функцију колективног интереса и циља ?! Да ли можеш да отрпиш критику макар и добронамјерну ( а да не говорим ону злонамјерну ) која долази од предпостављеног ?! Да ли си спреман да прихватиш и казну зарад ломљења своје гордости и сујете и ради исправљања себе самог ?! Кажеш да си родољуб ? Јеси ли спреман да даш своју жртву , године рада и одрицања и то не да би добио било какве привилегије или чак било чију пажњу него напротив да би био дјелимично до потпуно маргинализован и готово потпуно , анониман...да ли си ?! Да даш од себе скоро све ( своје вријеме , труд , материјално , умно...) а да заузврат примиш исмијавања , подапињања , клевете , затворе , батине па чак и оно коначно. Да ли си спреман да због свог родољубља будеш остављен од вољене жене а можда и од супруге или мајке твоје дјеце , да будеш заборављен од синова , да те се ћерка стиди и крије , да те кумови напусте , пријатељи ти окрену леђа , родбина осуди а најближи те издају...кажи ми да ли си спреман ?! Кажеш да си родољуб ? Добро , реци ми да ли знаш да ћеш можда бити презрен , одбачен и слаган од сабораца и продан крвницима ? Да ли ти је јасно да ћеш можда у неком тренутку остати сам на овом свијету и то само због тога што си одлучио да будеш родољуб ? Јеси ли спреман да платиш ту цијену ? Да ли можеш гледати неке своје другове , познанике и колеге како живе сасвим пристојно , возе добра кола , имају лијепе жене и здраву дјецу , одличан посао и сјајну плату...и то све јер немају бреме које се зове “родољубље” ? Да ли можеш истрпити све осуде које ће доћи од најмилијих , од оних којима си највише дао , од оних за које живиш али који неће бити уз тебе кад ти буду најпотребнији ?! Можеш ли све то мој родољубе ?! Да у болести сам лежиш , да у жалости никог нема да те тјеши , да се у твом најгрознијем болу ничија рука не нађе око твога врата...да те нико не загрли као брата ?! Кажеш ли и даље да си родољуб ?! Ако нијеси спреман на све ово , ако нијеси чврсто одлучио да свој живот посветиш борбом и да за ту борбу спреман да страдаш и то на најгори могући начин , онда молим те и преклињем немој губити вријеме. Немој глумити родољуба , буди родољуб или једноставно то немој бити. Не играј се родољубља као нека инфантилна будала само да би пројавио своје комплексе и фрустрације. Ако нијеси спреман да идеш до краја , никуд и не крећи али ако си већ кренуо знај...Човјек у животу ма колика кукавица био макар једном себе мора да погледа у лице јер га анђео Господњи суочи са самим собом и макар тај тренутак био на самом крају његовог живота такорећи на издисају и тада свако од нас види све што је чинио и што се дешавало у једној секунди а ти који си одлучио да будеш родољуб када дође тај тренутак , стани и кажи анђелу :”Опрости ми брате небески , немам времена ни за тај секунд јер морам да служим Богу , краљу и отаџбини. 

Одломак из књиге Срђана Мркаје “Свети рат”

22. 5. 2016.

Norveška služba za "zaštitu djece" oduzela petoro djece zbog prevencije njihove indoktrinacije hrišćanstvom!!!

























Preko 100 pravnika iz Evrope i Sjedinjenih Američkih Država, kao i članovi Evropskog Parlamenta, uputili su pismo norveškom premijeru, tvrdeći da je vlada oduzimanjem petoro djece radi „prevencije“ njihove „indoktrinacije“ hrišćanstvom, prekršila domaće i međunarodne zakone.

„Barnevernet“, norveška služba za zaštitu djece, odvela je dvije djevojčice i tri dječaka u novembru 2015, zbog „čvrstih hrišćanskih uvjerenja“ njihovih roditelja, pravoslavnih Rumuna Marija i Rut Bodnariu.
























Košmar porodice Bodnariu otpočeo je 15. novembra kada su njihove dvije ćerke Elijana i Naomi (9 i 7 godina), bez znanja roditelja, izvedene iz škole i odvedene na nepoznatu lokaciju. Zvaničnici su, zatim, došli u njihov dom, odveli dječake Mateja i Jovana (5 i 2 godine) i priveli gospođu Bodnariu, koja je sa sobom povela i tromjesečnog sina Jezekilja. Istovremeno, gospodin Bodnariu je priveden sa svog radnog mjesta.

Nakon višečasovnog ispitivanja, roditelji su pušteni sa Jezekiljem, ali bez ostalo četvoro djece. Narednog dana, zvaničnici „Barneverneta“ su odveli i malenog Jezekilja, koji je početkom aprila ove godine vraćen roditeljima.
























Uslijedile su peticije i protesti agencija za zaštitu prava hrišćana sa zahtijevom da se djeca neodložno vrate porodici, kao i da se ozbiljno preispita rad „Barneverneta“.

„Upoznali smo se sa detaljima ovog slučaja i duboko smo uznemireni činjenicom da je motiv oduzimanja djece hrišćanska vjera porodice“, kaže se u pismu američkog advokata Pitera Koste, koje je potpisalo preko 100 pravnika i parlamentaraca. U pismu se dalje navodi da „“Barnevernet“ ne odobrava vaspitanje koje su sprovodili roditelji, jer je “zasnovano na Bibliji“.
Kako tvrde potpisnici pisma, vlasti su, prema norveškom zakonu o zaštiti djece, obavezne da očuvaju vjerski identitet djece koje odvedu iz njihovih bioloških porodica, ali to „nije učinjeno“. Kako se dalje navodi, djeca „više ne idu u crkvu, o njima se staraju osobe koje ne dijele hrišćansku vjeru ili vjeru u Boga koju drže djeca i njihovi roditelji, i nemaju nikakvog interesovanja ili poštovanja prema hrišćanskim vrijednostima“.

Sa engleskog: Aleksandar Orlandić

Izvor: christianpost.com

28. 4. 2016.

Djetrijarhat

Danas smo ušli u detrijarhat i deca su postali vladari.
Kada smo mi bili mali, deca nisu smela da sede za stolom za odrasle kada se ručalo.
Imali smo svoje mesto gde smo jeli.
Ja sam sedeo na drvenim škalinama iza đedovih leđa.
Baba ili ujna su mi donosili hranu.
Najveća slast je bila kada bi se đed okrenuo i ubacio neko najbolje parče.
Bio sam nagrađen za marljivost i zrelost.
Imao sam mesto do đeda.
Odmah sa njegove leve strane.
Nisam smeo sam da se poslužujem.
Nisam ništa pričao.
Samo sam slušao i učio.
Divio se pameti tih dinarskih gorštaka.
Kada smo mi bili mali, čast nam je bila da poslužujemo starije.
Uoči ručka odlazio sam na Točak i donosio u pletenoj domižani hladnu vodu za đeda.
Imali smo vodu u kući, ali znao sam da đed voli baš tu hladnu vodu.
Odlazio sam dva kilometra peške ili na magarcu.
Niko me nije terao da to radim.
Smatrao sam da je to moja obaveza za svu ljubav koju sam dobijao.
Kada smo mi bili mali učili su nas da pomažemo starijima i da im se prvi javljamo.
Ako neko stariji nosi nešto u ruci, prilazili smo i uzimali da bismo mu pomogli.
Sramota je bilo da idemo kraj starije osobe mašući rukama.
Kada smo mi bili mali nismo smeli da se uplićemo u razgovore odraslih.
Slušali smo i čekali da nas oni nešto pitaju.
Počastvovani smo bili ako bi nas neko nešto upitao.
Kada smo mi bili mali, deca su odrastala na ulicama, livadama i šumama.
Leti smo uveče ulazili u kuću da prespavamo.
Ako bismo morali bolesni da ostanemo da ležimo u krevetu, stideli smo se što smetamo starijima.
Kada smo mi bili mali niko nije brinuo za naša dečija prava.
Nevaljalu decu su svi mogli da lemaju.
Roditelji, rodbina, komšije...
Kada smo mi bili mali, deca su morala odmah da se uključuju u život.
Čuvali smo stoku, kopali, kupili seno, dodavali ciglu na građevini, prali sudove, sekli drva, vodili konja u oranju, sedeli na drljači, upravljali konjskom zapregom…
Morali smo da radimo i da budemo od koristi porodici.
Loptu smo igrali ili predveče ili nedeljom.
Kada smo mi bili mali niko nas nije čuvao.
Ostajali smo sami u kući.
Često sa mlađom braćom i sestrama.
Tako su najstarija deca u porodici najbrže odrastala.
Kada smo mi bili mali morali smo da jedemo šta se stavi na sto.
Niko nam nije ispunjavao nikakve želje.
Nije se spremala odvojena hrana za nas.
Ako nam se nešto nije jelo, odlazili smo gladni u krevet.
„Poljubi pa ostavi!“ govorili su naši stari.
Hrana se ljubila u znak poštovanja.
Kada smo mi bili mali hrana se nije bacala.
Kada smo mi bili mali niko od nas nije znao šta rade naši roditelji.
Znali smo samo da rade.
O primanjima roditelja niko nije ništa govorio.
Živeli smo spokojno u svom odrastanju.
Kada smo mi bili mali svet je bio drugačiji.

Danas se sve promenilo.
Iz korena.
Deca su postala gospodari porodica.
Sve je podređeno deci i deci mora sve da se ugodi.
Dobri roditelji su oni koji sve mogu da ispune svojoj deci.
Granice više ne postoje. Odnosno, granica je stpljenje roditelja.
Deca prva sedaju za sto, biraju šta će da jedu.
Ako im se ne svidi hrana, majke spremaju novo jelo.
Očevi služe kao kanta za đubre.
Šteta je da se spremljena hrana baci.
Deca vode glavnu reč o svemu.
Deca pričaju. Ne zatvaraju usta.
Roditelji slušaju i dive se pameti svoje dece.
Pameti koja je pokupljena sa interneta.
Deca ne smeju da se tuku.
Deca su dobila zakon o sigurnoj zaštiti.
Štiti ih država od roditelja.
Poruka je jasna – deca pripadaju totalitarnoj državi.
Tinejdžeri mogu da sakriju svoj zdravstveni karton.
Roditeljima ne moraju da ga pokazuju.
Savete mogu da dobiju od profesionalnih zaštitnika dece.
Koji više brinu o deci od roditelja.
Tako je roditeljska ljubav postala suvišna.
Deca se uče da im roditelji nisu ni potrebni.
Samo kao muzička kutija za ispunjavanje želja.
Loši roditelji ne ispunjavaju želju svoje dece.
To je muzička kutija koja se pokvarila.
Dede i bake su u službi razmažene dece.
Bake jedva ustaju od stola da deci donese vodu.
Dede su ponosnije, oni samo nose torbe do škole.
Majke i očevi su sluge u bahatog gospodara.
Nevaspitana deca maltertiraju učiteljice i nastavnike.
I niko im ništa ne može.
Biti nevaspitan je – IN!
Roditelji to opravdavaju kao dečija posla.
Dečija prava su iznad svih autoriteta.
Tako još više kvarimo nevaspitanu decu.
Dečija industrija je podređena nevaspitanoj deci.
Zarađuje se na manipulaciji decom.
Nameću se trendovi koji moraju da se prate.
Gubitnici ne mogu da prate trendove i deca odbacuju takve roditelje.
Potrošačko društvo guta nevaspitanu decu.
Uspeh deteta nije u pokazanoj ljubavi prema roditeljima i zajednici.
Nije u znanju, radnim navikama i preuzetim obavezama.
Uspeh deteta meri se količinom robe koju mora da konzumira.
Tako deca postaju ovisnici od potrošačkog društva.
Stvara se iluzija slobode.
Svi, navodno, mogu da rade šta hoće i nikome ne odgovaraju.
Deca postaju hirovita i sebična.
Sve hoće odjednom za sebe.
Sve sama da progutaju.
Ne znaju da pruže, nego samo uzimaju.
Postaju pasivna u tom svom hiru.
Očekuju da im se sve pruži, umesto da sami pronalaze.
Otuda postaju hronično nezadovoljna i nespremna za život.
Nespobna su da budu deo zajednice.
Tako se uvećavaju konflikti unutar same zajednice.
Roditelji prave veliku grešku u vaspitavanju dece.
Umesto da nauče decu da rađaju ljubav, oni ih svojom ljubavi prave nesposobnim.
Roditelji nisu svojina dece.
Depresija nastaje kada deca to shvate.
Između porodice i spoljnog sveta razlika je u dobijanju pažnje.
Porodica sve daje detetu, dok mu društvo sve uzima.
Deca nemaju čvrstinu da tu različitost nose.
Ukoliko ih na vreme roditelji ne pripreme za život, postoji opasnost da se izgube.
Zalutaju i ne mogu da se snađu. Ne mogu da pronađu put izbavljenja.
Kako će takva deca da odgajaju svoju decu?
Kako će deca koja nisu odrasla da vaspitavaju nova pokolenja?
Nikada roditeljima nije bilo teže da vaspitaju decu.
Nikada veći totalitarizam nije bio u društvu.
Veliki Brat sve kontroliše i diktira.
Živimo u Hakslijevom Vrlom novom svetu.
Deca više ne pripadaju roditeljima, nego su imovina Velikog Brata.
Otuda nalog Velikog Brata da se ukinu etikete MAMA i TATA.
Umesto zastarelih etiketa, upotrebljava se nova etiketa.
Roditelj 1 i Roditelj 2.
Uvodi se i Roditelj 3. Tako istopolni postaju roditelji.
To su sve prelazna rešenja do potpunog ukidanja roditeljstva.
Deca će se praviti u epruvetama i neće imati ime.
Samo šifru epruvete.
Nema ljubavi između šifara.
Pogrešan smer kretanja civilizacije mora se završiti u epruvetama.

Čovečanstvo mora da se odbrani od programiranog samoubistva.

Kako?

Ukidanjem detrijarhata!
To je prevara čovečanstva.
Deca ne mogu da upravljaju svetom!
Deca moraju da odrastaju.
Roditelji, tate i mame,
Ne dajte svoju decu!
Vaspitavajte sami svoju decu!
Udružujte se!
Povezujte se u zajednicu roditelja!
Društvo je u rasulu.
Veliki Brat je zlonameran.
Pomozite deci da odrastu.
Budite uz svoju decu!
Učite ih, brinite, vežbajte sa njima i branite ih od manipulacija.
Pustite ih da stvaraju svoje igre.
Igra je sloboda.
Budite strogi, ali pravični.
Kažnjavajte ih kada su to zaslužili.
Razgovarajte i planirajte.
Držite reč.
Prenesite na decu svoja znanja.
I pametna iskustva.
Ne ponavljajte gluposti starijih generacija.
Naša deca moraju da budu bolja od nas.
To je jedini način da se suprostavimo propasti čovečanstva.
Jedini način da sami vaspitamo svoju decu.
Koja će vaspitaviti svoju decu.
A njihova deca vaspitaće nova pokolenja.
I tako trajemo.
Uprkos svima.

Branko Dragaš